pastoralni kupus
rad
Nadobudno sam krenula odrintati večernju šihtu, kad drek. Opet ne radi program (valjda je u tome problem). Super mi je raditi od doma, šteta kaj nisu veći novci, ali trenutno mi odgovara. Naročito sad dok pišem diplomski (tri rečenice danas, polako, ali sigurno idem prema kraju teorijskog dijela..još možda jedna strana teksta...). Naravno, takav posao zahtjeva stanovitu razinu discipline i samokontrole. Kod mene sve to strahovito radi kada znam da ću biti nagrađena (čitaj da ću dobiti svaki mjesec lovu). A nemate pojma kako je lijepo dok se ostatak radnog naroda vucara po vani na -100 stupnjeva, samo ustati iz kreveta, skuhati kavu i prebaciti se za komp. Sve skupa nekoliko metara udaljenosti na ugodnih 20 stupnjeva. Doduše, ponekad mi se čini da mi radni dan ne prestaje, a i s ljudima razgovaram samo putem msn-a (dobro, to ima svojih prednosti ;)...
Tri posta, a nijedan o politici. Neobično.
izbjegavanje
hm da...trebala bih pisati diplomski...ali nekako sam prerastrojena za tako nešto danas...no, upravo vidim Kraljicu Majku kako stiže pa idem barem glumiti da ga pišem...
*malo kasnije*
katastrofa...imam 25 godina i još uvijek se bojim kaj će mi Kraljica reći...joj idem se baciti kroz prozor...
n, da, živim u prizemlju...a ako odem na kat Kraljica će skužiti da ne pišem diplomski nego se zajebavam...ah, možda drugi put...se bacim kroz prozor...ili da možda napišem taj prokleti diplomski više?!? nije loša ideja...
joj, joj, joj...
čitam danas trakavicu s čadežom i blogom i samo tako me zasvrbili prsti... pa reko da se javim :)
neću komentirati slučaj jer mi je sve to puno vike nizašto, tko hoće čuvati svoju initimu i ne želi da ga drugi čitaju neka piše u tekicu, simple as that...
inče sam dobro, hvala na pitanju. još uvijek nisam diplomirala. opet radim. naizgled ništa se puno ne mijenja, a sve se mijenja.
deda mi je umro prije dva i pol mjeseca i uništava me grižnja savjesti da mi nije dovoljno teško zbog toga. čini mi se da sam se prelako pomirila s tim. moj mozak je to nekako uklopio u moj život bez prevelikog problema. kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. jako, jako sam ga voljela i zato mi je jako teško što nisam više plakala.
možda se uskoro opet javim....
žene inc.
a šta da vam kažem... napornih tjedan dana... mislim da je bolje da namolim bivšu šeficu da me vrati na posao, jer mi se čini da sam puno manje radila i bila naspavanija... čak i s tim prokletim dizanjem u pola pet... (ma cendram, ne obazirite se...)
umrla je Rosa Parks... sigurno jedna od najznačajnih žena 20. stoljeća... evo, sad se pokušavam sjetiti još značajnih žena u 20 stoljeću (a pazite to je stoljeće borbe za ženska prava), i niti jedna informacija iz školskih udžbenika mi ne pada na pamet... vjerovatno zato što žene praktički ne postoje u povijesnim udžbenicima... par kraljica, koje se jednostavno ne mogu zaobići, pokoja mučenica i to je to... žene poput Rose Parks ne prodiru u naš šovinistički sustav obrazovanja... pogledajte popis školske lektire... ma, jel uopće zna netko koja žena je napisala prvu knjigu? (a da taj netko nije završio ženske studije) nije zagorka pisala remek djela, ali zar stvarno kao jedna od najpopularnijih hrvatskih spisateljica (jel ih uopće bilo prije nje?) nije zaslužila da se o njoj kažu tri rečenice (možda se u međuvremenu nešto promijenilo u sustavu obrazovanja, ipak sam ja srednju školu upisala prije deset godina...) valjda jedina žena koja se probila u udžbenike hrvatskog jezika i književnosti je Vesna Parun... od svjetskih književnica, sjećam se da smo spomenuli Virginiu Woolf, ali ona nije bila na popisu obavezne lektire (jer kad bi inače pročitali sve one muškarce koji su bili?!?)... sa inače sjajnih satova likovne kulture, na pamet mi padaju samo žene koje su muškarci slikali (jednako kao što imamo gomilu žena o kojima su muškarci pisali)... one su samo objekt muške povijesti svega...
e, sad već vidim nekoliko dama iz kategorije 'ja-nisam-feministica-ja-brijem-noge', koje se pitaju zašto je to tako bitno i koje su nasjele na onu 'pa-valjda-nisu-bile-toliko-dobre-jer-ako-je-vesna-parun-u-udžbenicima-to-je-dokaz-da-dovoljno-dobre-žene-mogu-biti-u-udžbenicima'. da sam paraonična, rekla bi da je to najgenijalnija stvar patrijahalne zavjere, staviti jednu, kao da se pokaže otvorenost, ali jednostavno ignorirati sve ostale. početkom 20. stoljeća biračko pravo imalo je samo manji broj muškaraca koji su ili bili vlasnici neke vrste kapitala ili su imali odgovarajuće obrazovanje. svi onda znamo priču o tome kako su i ostali muškarci dobili pravo glasa (recimo učimo o velikim borcima za ljudska prava i liberalima, kojima ni na kraj pameti nije padalo svoju liberalnost proširiti i na žene), pa čak teškom mukom su nam naši pisci udžbenika rekli nešto i o dobivanju prava glasa crnaca tj. afroamerikanaca (ne znam više koji je politički korektan izraz), pa čak znamo našto i o stanovitom Martinu Lutheru Kingu... ali sufražetkinjama, feministkinjama, onima koji su u istu kategoriju prava glasa pokušali staviti polovicu (POLOVICU!!!!) svjetskog stanovništa posvećeno je možda pola stranice tekstu u povijesnom udžbeniku. bez imena, naravno. jer zašto bismo trebali znati nešto o nekim babama koje su puno galamile. i kakve to zapravo veze ima s nama danas, pitaju se dame s početka priče. ma, nikakve, drage moje... baš nikakve...
*?%&CI&%=*%JZT?)&/"
imam pet puta više posla od kada sam prestala raditi, a 10 puta sam manje organizirana pa si možete misliti...
plus kaj mi menga kasni 4 dana, a ovo mi je tek prvi mjesec bez pilula... možda da se ipak vratim na njih... nisu zdrave, ali bome nije ni ovaj stres koji nastaje isčekivanjem Veleuvažene...
plus kaj svu svoju pozitivnu energiju usmjeravam na dedu koji i dalje leži na intenzvnoj u KB Dubrava... ne vjerujem u to, ali niš mi drugo nije preostalo.. pošto ne vjerujem u nikakve više sile i tome slično... srećom, nekako sam čak suludo optimistična po tom pitanju... uvjerena sam da će se izvući... doduše jedina, ali ko šljivi ostatak familije.. ne znaju oni šta je lička izdržljivost... valjda sam ja pokupila sav dedin lički kod...
evo već je deset sati... a diplomski nisam niti pipnula danas...
grrrrrr!!!!
imati sreće?
Rođendanski vikend je proša radno i stresno. Nadam se da neće baš cijela godina biti takva. Tako da nisam niti novine pročitala već par dana, niti dnevnik pogledala i pravo da vam kažem niti mi se nije dalo. Uz toliko toga što se događalo zadnje što mi je trebalo bilo je živciranje oko igara i igrica u premiloj nam Najljepšoj. Doduše krajičkom desnog oka vidjela sam sliku naših pregovarača sa dimnjačarem. Ne vjerujem u sreću u smislu 'imala/imali smo sreće'. Postoje samo dobre ili loše okolnosti. Moji postupci i interesi u spletu s tuđim postupcima i interesima dovode do određenih rezultata. A ne nekakva imaginarna sreća. Iako voljela bih vjerovati da ima nekakva Fortuna tamo negdje, nekakva viša sila, ili bilo kakva nevidljiva ruka koja može pomoći. No, sve se svodi na odluke, volju i DNA.
17.10.2005. u 21:37 | 4 Komentara | Print | # | ^četvrtina stoljeća na vratima
prema dobrom starom mazohističkom običaju, povodom svog rođendana sredinom 10 mjeseca (precizno 14.10) počinjem zbrajati i oduzimati i onda ponovo počnem pisati dnevnike, blogove, snimati kompilacijske kasete, preslagivati kutije sa prastarim kino kartama i čitati 'ljubavna' pisma iz 4 razreda osnovne (eh, da..bila sam nekada i ja materijal za ljubavna pisma ;)...i nekako sam uvijek na dva koraka napred, tri nazad, jedan napred, pola nazad, plus - minus nula...čini mi se da je jedina konstanta sve veća zbunjenost i izgubljenost (moguće čak i u prijevodu)...no, valjda to ne bih bila ja da sam pronađena...čini mi se da sam paradoksalno samo u pubrtetu znala tko sam, što sam i kamo idem...od tada sam se putem malo pogubila...ali i gubljenje valjda ima svojih čari...samo ih još moram otkriti...
p.s. naravno uz činjenicu rođendana i svih ti kuc-kuc-tko-sam-kamo-idem-pitanja presudna činjenica ponovnog pisanja je i ta da sam doma, ne radim i pišem diplomski, a svi vi koji ste pisali i napisali diplomski (a čini mi se da su to svi osim mene) znaju kako to čovjeku daje puuuunoooo vremena za svakojake bedastoće...ukljucujući online trkeljanje o pronađeno-izgubljeno šalteru...
dugo, možda i predugo me nije bilo...
9 dana, 4 sata, 47 minuta
Mislim da sam uspijela nadmašiti samu sebe, a i kompletan ljudski rod te širu živuću populaciju u univerzumu. Došla sam u fazu lijenosti koje se ne bi posramio niti Dalaj lama. Jednom dnevno (do možda dva) se nahranim, isto toliko operem i ostatak vremena vegetiram. I tu i tamo izračunam koliko je dana, sati i minuta do odlaska na more. (ajmo svi zajedno : more je provod, more su koke, more je izvor života...)
26.07.2005. u 19:13 | 16 Komentara | Print | # | ^nije dan za pamćenje
išla sam pogledati za badić. probala onaj koji mi se sviđa. kako si ne mogu odrezati dupe, trbuh ili bedra, otišla sam i odrezala kosu. kraljica majka će me ubiti. još uvijek nisam odlučila dali mi se sviđa.
19.07.2005. u 20:10 | 11 Komentara | Print | # | ^otkriće
Puno previše ljudi je saznalo za ovaj blog i to mi nije niti najmanje simpatično. Lako za ono kada pišem o politici, o tome mogu govoriti bilo kada i bilo gdje. Ali bilo je ovdje i prilično osobnih postova i to ne samo o meni. Nego i o ljudima s kojima radim, živim i družim se. To ću definitivno morati prestati pisati, a pitanje je želim li pisati i sve ove druge stvari.
Budem vidla...
tužibaba
Imala sam sjajnu drugaricu učiteljicu u prva 4 razreda osnovne škole. Učila nas je svim sjajnim, danas zaboravljenim vrijednostima solidarnosti, jednakosti, kolegijalnosti i zajedništvu. Ali naučila nas je još nešto, da jedino što je gore od laganja, muljanja i krađe jest tužakanje. Ako si rekao da netko prepisuje bio si praktički jednako kažnjen kao i prepisivač. I to me prati od onda. Jednostavno ne mogu 'tužakati' svoje kolege. Trenutno imam situaciju da neke kolege gotovo ništa ne rade, dok ih mi ostali pokrivamo i danas uletava Šefica radeći žrtvu od jednog od njih te nam najavljuje preraspodjelu posla koja će njega osloboditi i od to malo rada. I naravno, ostala sam tiho. Uopće ne mogu zamisliti da kažem kako on dolazi i po sat vremena iza nas ostalih (nje nema u to doba), da čita manje od nas ostalih, da pola vremena surfa netom i skida muziku. Ni riječ da bi izašla iz mene. Bila sam ljuta ko ris, ali ništa. A inače sam glasna i svađat ću se za kojekakve stvari, ali kada treba reći nešto protiv kolege/ice jedva mi to prelazi preko ustiju, ako uopće može proći. Možda mi zvoni u glavi kako je grozno biti tužibaba, možda se ne želim nikome zamjeriti, ne znam. Samo znam da sam užasno ljuta na sebe zbog toga i još ljuća što ću rintati ko konj dok se neki drugi zabavljaju.
Ah, tko mi kriv...
uf, kako je...
vrućevruće
vruće
vruće
vrućevrućevrućevruće
vrućevrućavruće
vruće
vruće
vrućevrućevruće
vrućevrućavruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vruće
vrućavruće
vrućevrućavruće
vruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vrućavrućavruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vrućevrućavruće
vruće
vrućavruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vrućevrućavruće
vruće
vrućavrućevrućevruće
vrućevrućavruće
vrućavrućevrućevruće
kako cijela zemlja mrzi medije...
J. S. Mill, O slobodi, 1858.
Iako se teško može reći da je nakon stoljeće i pol nestalo potrebe za obranom slobode medija od vlada (vidi zadnji slučaj vladina obrušavanja na Večernjak pa i haaško obrušavanje na novinare fokusa i hrvatsko slova. Nije li zanimljivo kako su uvijek novinari krivi za curenje raznih dokumenata, a nikada zaposlenici tih institucija? To nas još prati vizija novinara kao produženih ruku tajnih službi), ali sada su mediji dobili i nove 'neprijatelje'. Upravo one u čiju korist rade. Nas građane i građanke. Teško da se može opravdati objavljivanje forografije navodnog širitelja AIDS-a na naslovnici, identiteta silovane žene ili puno ime i prezime navodnog ratnog zločinca. Sasvim se možemo složiti da mediji imaju tendenciju fleksibilnog shvaćanja vlastite slobode i etike. No da li bi zaista bilo u interesu javnosti da nisu objavljeni svi ovi zadnji slučajevi zlostavljanja djece (digresija : pri čemu ne mislim samo na Brezovicu, sjetite se vršnjačkog nasilja na Lošinju, skandala oko udomiteljskih obitelji, ovo s brezovicom mi se čini da traje tako dugo jer se dešava već dugo i jer je toliko visokopozicioniranih osoba u to upleteno da jednostavno imaju 'materijala', Žganec je svojim odlaskom skinuo dio s ministarstva, Bajić sa smjenom tužiteljice i sad se samo čeka Kaptol sa Brajšom. To će trajati tako dugo dok Brajša ne ode. I ma koliko Bozanić pokušava pozivati na državne institucije i nadalje insinuira da možda ničega nema, iako, stvarno mi nije jasno koji još dokaz treba), ili da novinari nisu počeli čeprkati zbivanja tijekom rata ili ma na koliko kriv način su to napravili, nije bilo izvješteno kako ugledni lokalci napadaju žene po hotelima (no, tu su se mnogi mediji, poput Bozanića postavili po principu 'ukoliko', svi su se pretrgli da pronađu najrazličitije motive njene optužbe, ali i inače kada je silovanje u pitanju redovito koriste pridjev 'navodno') ili da nisu otkrili slučaj Žužul. Nikada nam ne smeta kad novinari diraju u političare, naročito ove visokopozicionirane. Dapače onda smo svi kao u staroj rimskoj areni, tražimo što više krvi. E, al nisu samo političari problematični. Ne rade samo oni s*nja koja pokušavaju zataškati. Rade ih i škole, i naši susjedi pa i Crkva. A novinari su počeli pikati u sve. I sada odjednom to nikome ne paše. Ne želimo znati što se dešava po domovima za nezbrinutu djecu. Želimo vjerovati da su to medijske konstrukcije. Jer ne želimo vjerovati da dijelimo isti zrak s monstrumima. Ne želimo vjerovati da ljudi koje volimo i cijenimo su daleko od savršenstva.
Naravno, pitamo se gdje je granica slobode medija. Puno se o tome pričalo, na zapravo po mom mišljenju najbenignijem slučaju prošle godine, famoznom slučaju Severina. Babić je bio samo katalizator, pornić je već bio na netu, ljudi su ga već downloadali i to bi eskaliralo tako i tako. Ona je javna osoba, pri čemu vjerojatno najpoželjnija žena u zemlji (uz sveprisutnu Renatu Sopek), a ljudi su voajeri. Za nju najnesretniji mogući spoj. Babić nije distribuirao. On je samo informirao. Naravno da se tu inforamciju teško može nazvati informacijom od javnog interesa, ali tko uopće može definirati javni interes. I veliko je pitanje dali je to stvarno bilo etično? Ali na kraju, može se reći da smo mnog toga naučili o sebi kao zajednici na tom slučaju (sjetite se samo kako je Ona bila tretirana, a kako On. Kako smo glumili puritance, a masovno gledali. Kako smo svi ipak puno razgovarali o slobodi i granici medija te položaju žene u društvu)
Nadalje, kako sve više kročimo u ozbiljan pluralizam, počinjemo sve više shvaćati da je, štono bi se reklo 'svatko do nas krvav ispod kože', svi mi imamo svoje stavove, vrijednosti, mišljenja i nitko od toga ne može pobjeći, niti bi trebao. I tako mi danas imamo najnormalnije, kao i u čitavom svijetu uostalom, politički deklarirane listove. Ljevi Feral i Novi list, desni Fokus i Hrvatski list, demokršćanski Večernjak, u načelu liberalan Jutarnji i Globus, ako se samo držimo tiksnih medija. I bit će toga sve više. Ali naši ljudi teško prihvaćaju pluralizam. Cijelu svoju povijest živimo u sustavima 'jedne i jedine istine'. U sustavima gdje si ili u pravi ili si disident u bespućima južne amerike, kanade ili njemačke. Danas smo došli do toga, a to se najbolje ocrtava u medijima, da nema Istine. Postoje samo percepcije koje su oblikovane našim socijalnim backgroundom, interesima ili političkim opcijama koje preferiramo. Naravno, teško je ili barem puno teže je živjeti i takvom svijetu jer on zahtijeva svakodnevno kritičko promišljanje, donošenje stavova, opasnost da se bude u manjini, a nitko ne voli biti u manjini (ili barem malo ljudi). Svijet je pretežito nijansirano siv i teško je u njemu nači svoje čvrsto mjesto. I čini mi se da svi ponajviše mrzimo medije jer nam to svakog dana trljaju u nos.
I iz ta dva razloga, objavljivanje informacija od javnog interesa i promicanje pluralizma, mediji nam nasušno trebaju.
S druge strane, kao što smo mlada demokracija, tako su i svi naši mediji mladi. Kao što su se naši političari učili kulturnom demokratskom ponašanju (i još se uče), tako se istome uče novinari i mediji u cjelini, ali i svi mi skupa s njima. To se ne dešava i neće se desiti preko noći. Ali svakako nije rješenje u tome da sada svi samo vičemo : 'Mediji ništa ne valjaju, oni lažu, oni su neprofesionalni'. Potrebno je stvoriti učinkovite mehanizme koji će prisiliti medije da profesionalno rade svoj posao, a to je prvenstveno posao struke, nikako pravosudnih organa (osim u slučaju kada se radi o zlonamjernom širenju lažnih informacija) ili države. A mi kao čitatelji možemo jednostavno ne kupovati ono što nam se ne sviđa, a i kad čitamo ono što nam se sviđa biti svjesni činjenice da su one samo produkt tog sivog svijeta u kojem živimo. No vrištati 'Mediji su zlo' za demokraciju je jednako pogubno kao i vikati 'Stranke i političari su zlo'. Kao što ljudi nisu savršeni, tako nije niti jedna njihova djelatnost. 26.06.2005. u 11:07 | 6 Komentara | Print | # | ^
dan nakon dugmeta...
Odmah na početku moram primjetiti da je razglas bio prilično loš, ne znam jel se i drugim činilo tako, ali na momente se gitara uopće nije čula, a i moglo se najnormalnije razgovarati što mi je krajnje neobično za rock koncert.
A sada ispočetka...
Kraljica majka je nasjela provokacijama naše najdraže policije pa nas je natjerala da dođemo na stadion več u pola 5. I tako smo sjedili, cugali, sjedili, cugali, cugali, cugali. Atmosfera je od samog početka bila sjajna, sve same pozitivne vibracije potpomognute s bezobrazno skupom cugom (pola litre žuje 15 kuna. hej! 15 kuna!). Vidjela sam i klince od jedva desetak godina i bake od 60, uistinu sjajan mix generacija. Pred početak koncerta neko se premudro sjetio baciti u zrak kartonske nosače pive pa je odjednom na desetke tih kartona letjelo zrakom i padalo po ljudima što baš nije bilo ugodno, ali je efektno izgledalo. Kada je konačno (nakon 4 i pol sata čekanja!) krenulo, Islamović uopće nije morao pjevati, stadion je pjevao umjesto njega. I tako gotovo do kraja. Manje više sam bila zadovoljna s izborom pjesama, ali mi je falio Blues za moju bivšu dragu, bitanga i princeza i još pokoja...I tako opće oduševljenje i euforija sve do ponoći. Nekako mi se najviše svidio bebekov dio i akustični bis (doduše to bi više odgovaralo kakvom klubu, ali je i ovako funkcioniralo; uostalom balade su ono što je bregović najbolje radio). Ako zbog ničega, već dugo si nisam vidjela Roditelje tako euforične pa mi je samo zbog toga drago što sam bila. A kao i obično na takvim događajima, imala sam feeling da nismo mi ovdje neka mala samodovoljna i samozadovoljna Utvrda već ipak dio neke veće cijeline, ma koliko dugme bio i 'naš' bend. (Ne znam kako vi, ali ja se svaki put oduševim kad čujem neki strani jezik usred zagreba ili još bolje u zagorju ili kad dolaze neke svjetske izložbe ili neki veliki i mali bandovi s najrazličitijih strana svijeta, pa makar i iz neposrednog susjedstva. I ne, ovo nema nikakve političke konotacije, ja sam jednostavno preklaustrofobična osoba da bih živjela u Utvrdi.)
I za kraj, nije bilo ni p od politike osim što su se Lipe cvatu i Hajdemo u planine otpjevale u orginalu s milicijom i Jugoslavijom, e ako je to sve što treba za novu SFRJ onda ne znam šta smo se ikada razdvajali.
Ne znam kada sam bila na bilo kojem tulumu s gitarom da se nije pjevala Ružica, neću nikada zaboraviti upis prijeteljičinog brata na neželjeni fakultet na nagovor staraca kada je tjednima u njihovoj kući orilo Pristao sam biću sve što hoće, uvijek kad čujem Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac sjetim se dragog prerano umrlog prijatelja iz Bosne i Da bogdo te ne volim je nešto što je urlalo sa gramofrona u mojoj kući u najrazličitijim raspolaženjima Kraljice majke. Bilo je lijepo sjetiti se svega toga...
